Kada se u svjetskim financijskim dokumentima koji su kružili mailovima oko Jeffreyja Epsteina pojavi riječ “Šibenik”, logično je pitanje: kakve veze naš grad ima s tom pričom? Odgovor vodi prema marini Mandalina, jednom od najvrjednijih šibenskih resursa, koju su međunarodni investitori u svojim bilancama pretvarali u projekt vrijedan desetke milijuna eura – daleko od očiju šire javnosti.
IGY, Mandalina i ulaganje od 6,25 milijuna eura
U financijskim izvještajima kompanije Island Global Yachting Ltd. (IGY), specijalizirane za luksuzne marine, Šibenik se spominje kroz ulaganje u postojeću marinu Mandalina i planirani projekt “mega‑yacht extension”. IGY je 2008. godine kupio 25 posto udjela u marini od tvrtke Nautički centar Prgin (NCP) za 6,25 milijuna eura, pri čemu je cijela marina procijenjena na 25 milijuna eura – bez uračunatog troška gradnje novog dijela za megajahte.
U istim dokumentima navodi se da marina raspolaže s oko 350 vezova, dok je planirani luksuzni nastavak trebao dodati još približno 65 vezova za najveća plovila na Jadranu. Time je Mandalina jasno pozicionirana kao buduća baza za superjahte, a ne samo kao klasična gradska marina za rekreativne nautičare.
Projekt vrijedan gotovo 45 milijuna eura
Procijenjeni trošak razvoja i izgradnje “mega‑yacht” ekstenzije iznosio je oko 19,5 milijuna eura. U internim investicijskim projekcijama razmatrala se i mogućnost ulaska dodatnog “equity partnera”, odnosno novog kapitala koji bi sufinancirao šibenski projekt.
Kada se zbroji procijenjena vrijednost postojeće marine (25 milijuna eura) i planirana investicija u proširenje (19,5 milijuna eura), dolazi se do brojke od gotovo 45 milijuna eura potencijalne vrijednosti. To je iznos o kojem se u Šibeniku nikada nije vodila ozbiljna javna rasprava, iako se radi o jednom od ključnih komada gradske obale.
Ulazak Doğuş Holdinga i nova vlasnička konstrukcija
Godine 2009. u projekt ulazi i turski investicijski gigant Doğuş Holding. Prema financijskim bilješkama, Doğuş je platio 1,25 milijuna eura za 5 posto udjela, a dodatnih 3,75 milijuna eura isplaćeno je za još 15 posto. Nakon tih transakcija vlasnička struktura Mandaline izgledala je ovako: 20 posto Doğuş, 20 posto IGY i 60 posto NCP.
U to vrijeme NCP je bio pod kontrolom šibenskog poduzetnika Gorana Prgina, koji je kroz Nautički centar Prgin razvio kompleks brodogradilišta, charter flote i same marine. Upravo je Prginov NCP bio lokalni partner koji je ušao u posao s IGY‑em i Doğušem, pa se šibenska marina našla u globalnim financijskim dokumentima kao ključni dio luksuznog projekta.
Mandalina kao strateški luksuzni hub
Dok su se u Šibeniku vodile rasprave o tome je li marina dovoljno dostupna građanima, strani investitori su Mandalinu u svojim papirima opisivali kao strateški luksuzni hub na Jadranu. U financijskim bilješkama spominje se 30‑godišnja koncesija, preuzimanje upravljanja i brendiranja od strane IGY‑a te razvoj premium segmenta za mega‑jahte, što Šibenik gura na mapu ekskluzivnih nautičkih destinacija.
Takvo pozicioniranje otvara legitimno pitanje – koliki je stvarni učinak za grad i njegove stanovnike? Jesu li lokalni poduzetnici, radnici i gradski proračun dugoročno profitirali od ovakve transformacije Mandaline ili je veći dio koristi ostao rezerviran za međunarodne fondove i holding kompanije?
Planovi i stvarnost
U dokumentima se navodilo kako bi radovi na novom dijelu marine mogli započeti krajem 2009. ili početkom 2010. godine, uz projekciju završetka 2011. U praksi, razvoj Mandaline odvijao se etapno, uz povremene najave “mega‑yacht” iskoraka koje javnosti nikada nisu detaljno prezentirane kroz konkretne financijske pokazatelje, brojke prihoda ili jasnu podjelu koristi između grada, države i investitora.
Razlika između optimističnih projekcija na papiru i sporije realnosti na terenu otvara prostor za dodatna pitanja: je li originalni investicijski plan revidiran, što se događalo s najavljenim partnerima i koliko je od zamišljenog luksuznog kompleksa u konačnici uopće realizirano.
Što ova priča znači za Šibenik?
Dokumentacija pokazuje da je Šibenik već prije više od petnaest godina bio uvučen u globalne investicijske tokove vezane uz luksuzni nautički turizam. Mandalina nije bila samo “još jedna marina”, nego projekt čija se vrijednost mjerila desecima milijuna eura i koji se spominjao u međunarodnim financijskim izvještajima ljudi čija se imena danas pojavljuju u tzv. Epstein dokumentima.
Zato se danas, kada ti papiri ponovno dolaze u fokus javnosti, nameće nekoliko ključnih pitanja za lokalnu upravu i političke aktere: tko je u ime grada detaljno pratio te brojke i uvjete? Je li Šibenik iz Mandaline izvukao maksimum koji ovakav projekt može donijeti jednom gradu – od radnih mjesta do prihoda u proračunu? I jesu li najveći dobitnici ostali skriveni u bilješkama stranih financijskih izvještaja, dok građanima ostaje tek dojam da je dio njihove obale već odavno prebačen u tuđe Excel tablice?
